Srećni su oni koji znaju da vole
Ljubav i sreća, da li hodaju zajedno ili su ravnodušni jedno prema drugom?
Da bismo pokušali da pronađemo odgovor, prepustili smo rečima Hermanna Hessea o kojima izveštavamo u nastavku. Kratki tekst nam se učinio vrlo zanimljivim i zato smo odlučili da ga podelimo sa vama.
“Što sam stariji, to su mi besramnija mala zadovoljstva koja mi je život pružao, jasnije shvatam gde treba tražiti izvor životnih radosti. Naučio sam da biti voljen nije ništa, dok je voleti sve. Sve više i više mi se čini da shvatam da ono što daje vrednost i zadovoljstvo našem postojanju nije ništa drugo do naša sposobnost da osećamo.
Gde god sam na zemlji video nešto što bi se moglo nazvati “srećom”, sastojalo se od senzacija. Novac nije bio ništa, moć nije bilo ništa. Videli smo mnoge koji su imali i jedno i drugo i bili su nesrećni. Lepota nije bila ništa: videli ste lepe muškarce i lepe žene koji su bili nesrećni uprkos lepoti. Zdravlje takođe nije bilo važno; bilo je bolesnih ljudi punih volje za životom koji su cvetali do pred sam kraj, a bilo je i zdravih koji su uvenuli u muci od straha od patnje. Ali sreća je bila svuda gdje je čovek imao snažna osećanja i živeo za njih, nije ih oterao, nije im učinio nasilje, već ih je kultivisao i uživao.
Lepota nije zadovoljila one koji su je posedovali, već one koji su je znali voeti i obožavati.
Očigledno je bilo mnogo osećanja, ali na kraju su bila jedno. Osećanju se može dati ime volje ili bilo koje drugo. Ja to zovem ljubavlju. Sreća je ljubav, ništa drugo. Srećan je onaj ko zna da voli. Ljubav je svaki pokret naše duše u kojem ona oseća sebe i opaža svoj život. Ali voleti i želeti nisu ista stvar.
Ljubav postaje želja; ljubav ne želi da ima, samo želi da voli.“
(Hermann Hesse, O ljubavi, 1988.)