6 emocionalnih rana koje nosimo iz detinjstva

Mnogo puta su ljudi pogođeni emocionalnim ranama nastalim tokom djetinjstva. Pročitajte ovaj članak i saznajte kako da izbjegnete bolna iskustva za svoju djecu.

Neka negativna iskustva iz djetinjstva mogu uticati na naše mentalno zdravlje tokom odrastanja i zrelosti. Iskustva koja smo proživeli kao djeca presudna su za izgradnju naše odrasle ličnosti. Tokom djetinjstva delimično je definisano šta smo i kako se suočavamo sa životom. Zbog toga je važno izbjegavati nanošenje emocionalne štete djeci.

Emocionalne rane koje nosimo u sebi od djetinjstva rezultat su loših iskustava koja su obelježila naše djetinjstvo. Čak i ako su se ti događaji dogodili davno, oni ostavljaju svoj trag i tokom odraslog doba nastavljamo da iskušavamo isti strah kao  kad smo bili djeca.

Veoma je važno pomoći našoj djeci da sami prepoznaju svoje emocije i prevaziđu strah. Kao roditelji moramo da shvatimo da je to timski rad.

Koje emocionalne rane nosimo u sebi od djetinjstva?

Većina psiholoških problema potiče iz emocionalnih trauma pretrpljenih u djetinjstvu. Na našu ličnost i naš odnos prema različitim situacijama duboko utiču iskustva proživljena tokom prvih godina života. Naše unutrašnje dijete koje je pretrpelo poniženje, bilo izdato ili je imalo nisko samopoštovanje, izlazi na videlo. Ovdje se pojavljuju naši najdublji strahovi. Stoga je normalno da ove emocionalne rane opstaju u našem svakodnevnom životu.

1. Poniženje

Učitelji, prijatelji ili rođaci možda su nas ponekad ismevali ili ne odobravali neki naš izgled ili stav. Ovo je možda stvorilo kontroverznu ličnost sa ozbiljnim kompleksima. Neko ko je u djetinjstvu bio žrtva destruktivne kritike, možda je postao bezobzirna osoba koja želi da drugi pate kao i on.

2. Strah od napuštanja

Djeca koja su odrasla sa stalnim osjećajem napuštenosti pokušavaju da nadoknade ovaj nedostatak tokom odraslog doba. Zbog toga obično napuštaju veze ili projekte vrlo rano, iz straha da će oni biti napušteni. Odlikuju ih fraze poput : “ostavljam te prije nego što me ti napustiš”, “ako odeš, bolje da se ne vraćaš” ili “pošto nemam ničiju podršku, zašto moram da vodim računa o ovome?”.

Oni koji se plaše da ih ne napuste moraju da rade na svom strahu, na barijerama, na usamljenosti i prije svega na fizičkom kontaktu.

3. Problemi sa samopouzdanjem

Dobro samopoštovanje se razvija tokom djetinjstva, posebno u porodičnoj jedinici. Ako mi roditelji nismo u stanju da prihvatimo svoju decu i volimo ih onakvima kakvi jesu, osjetiće da se moraju promjeniti kako bi ispunili naša očekivanja.

Svako dijete ima osobine i vještine koje ga čine jedinstvenim i drugačijim. Kada vaša djeca učine nešto čime se mogu ponositi, pokazujte radost gestom naklonosti. Tako će znati da ih roditelji vole i cijene, što će im podići samopoštovanje i učiniti da se osjećaju dobro.

Ljudi sa niskim samopoštovanjem odlikuju se neodlučnošću, lenjošću, bezvoljnošću, pesimizmom i lako se postide. Zbog toga je promovisanje dobrog samopoštovanja kod  djece osnovni zadatak roditelja tokom njihovog rasta.

4. Nepravda

Kada se dijete uvijek kažnjava iz nepravednih ili pretjeranih razloga, ono postaje nesigurno. Nepravda je jedna od emocionalnih rana koja nas može transformisati u ljude koji imaju negativan pogled na život.

Dalje, oni koji tokom djetinjstva nisu bili korektno tretirani nekontrolisano kritikuju sve oko sebe.

5. Anksioznost od razvoda roditelja

Stalni strah da budu sami i udaljeni od roditelja kao djeca rezultira u odraslom dobu sa emocionalnim nedostacima koji bi učinili sve da pokažu ljubav. Ljudi koji pate od tjeskobe zbog razvoda njihovih roditelja  su stidljivi, nesigurni i pokorni.

6. Izdaja

Ako roditelj ne poštuje obećanja koja daje detetu i njegova očekivanja se ne ostvare, dijete može postati obeshrabreno i nedruštveno. Poštovanje i odanost djeci učiniće ih odraslima ljudima sa velikim samopouzdanjem.

Obmanuti dijete znači lišiti ga njegove naivnosti zamenjujući je zlobom.

Zaključci

Emocionalne rane koje nosimo od djetinjstva određuju naš način viđenja i suočavanja sa životom. Ako ne želimo da naša djeca odrastaju sa emocionalnim traumama, moramo im posvetiti što više pažnje. Važno je zadržati aktivnu ulogu tokom njihovog rasta i ne prenositi svoje odgovornosti na druge.

Moramo zapamtiti da je svako dijete jedinstveno i razvija svoje vještine u svom ritmu. Moramo izbjegavati poređenje sa prijateljima ili školskim kolegama. Ako želimo da ispravimo ponašanje svoje djece, moramo ih pozvati da razmisle o svom ponašanju, ali bez nepravednog kažnjavanja.

Dužnost je svih roditelja da održavaju otvorenu komunikaciju sa svojom djecom. Na taj način oni će se osjećati samouvjereno u pogledu  strahova ili bilo kakvih smetnji i moći će da rješe samostalno svoje probleme.

(bebamur.com)